Dobri duh…posvećena priča
Moja autorska priča iz Magazina "Šansa za roditeljstvo", 2. broj. Ne literarni patetični izlet, no najličnija, najposvećenija drugom, dragom ljudskom biću, dvoma - paru...Svima koji su u VTO ( vantelesna oplodnja) priči. Tek da razmotre i ovu vizuru...
U Magazinu se tekstovi ne potpisuju, po strogom pravilu Udruženja koje Magazin predstavlja. Ovo je moje blog mesto pod suncem i tu neka čičnu i moji tekstovi da se ogreju i da se gorka poenta koju pronosim njima kao čovek, prijatelj, sapatnik i saputnik - širi dalje ;) Koliko god da mi je domet, i jedan čitač se broji, zapravo, samo jedan je potreban da se osvesti i svest prene dalje "od usta do usta", " sa kolena na koleno" ;)
Dobri duh…
Danas si dobro. Lepo si se počešljala, obukla onu cvetnu
haljinu. Zagrcnula si se od jake kafe, dodaj kocku šećera, previše se žuči
popilo poslednjih dana, najdraža moja…I godina. I On nam je svežiji jutros.
Držim fige da te zagrcne od smeha nekom dobrom forom, kako je umeo uvek. Dobro
je, setio se šmeker da pohvali haljinu I da te zaljubljeno čačne po kosi. I ja
se radujem zagrljaju tih ruku, jednom. Dobro je, nisi ljuta što je friz
razbarušen, mačkasto se smejuljiš. Ovo je dobro jutro. Ne čujete kako
aplaudiram i cičim od sreće. Do jutros sam bila – još jedna nula BHCG, od
jutros sam stara-nova nada.
Sećam se tačnog trena, deceniju ranije, kada ste me
poželeli. Tada sam rođena.
Još uvek ljubavni par, mnogo pre prstenja, ceremonija,
opštine, restoranske sale, prvo ste voleli jedno drugo, odmah potom želeli da
volite mene. Sve posle su društvene norme, običaji, parade. Sve posle izjave
ljubavi I objave – vreme je za bebe, čaša meda se zažučila. Nije me bilo prve
godine, pa su došli lekari. Razni lekari, dijagnoze, prognoze, sila analiza,
cela arhiva nalaza, papira, pregledi, AMH-ovi, TSH-ovi, spermogrami, uz-ovi,
bête, te strašne bête…Kišni dani, suzni dani. Bila sam mokra do kože. Pa neka
nova ovakva jutra, neko novo sunce. Reći ću vam jednom da sam se grozno bojala
tih ljutih kiša, da me ne odnese bujica, da ne odustanete…
Gledala sam te kako slomljeno sklanjaš pogled od trudnica,
kolica, pa kako stameno odlaziš na bebi-darivanja, krštenja, pa onda malo
plačeš, pa mnogo ćutiš I vrzmaš po glavi kilometre fimske trake svih mogućih
scenarija – doveka sami, razdvojeni – neka On nađe sebi celu sreću, ova je
polovična, možda I nisi kadar za majku, da li je od Boga, ail ljudi, ovaj
usud…Pa oni filmovi po mom jusu – kakva sam, kako će nam teći dani, hoće li I
tebe mučiti nespavanje, grčevi, prvi zubi I koraci ili ćete vi to najlakše na
svetu jer ste siti spavanja I samovanja…. Kucnem
te ja po levom ramenu, ćušnem Njega onako ortački ispod rebra, oborim čašu,
pojačam muziku, razigram psetance da zalaje jače, da me obznani ( o što mu se
radujem, baš takvog želim). Čini mi se me dobrim danima osetite u vazduhu, u
senci, po mirisu il’ želji.
Deseta je godina kako se čekamo. O da, sila je to vremena.
Mnogo, ali nije ceo život. Nije duže od vremena koje ćemo tek imati. Da mogu ja
bih vam dojavila na kvarnjaka da smo uskoro skupa. Još jedan talas kiša I
naredno sunce je naše. Da mogu, šapnula bih vam – deli nas još jedna ružna
beta,još dve VTO, treba mi sva vaša
snaga za finale trke. Samo da mi ne odustanete. Zato me jutros obasjala tvoja
cvetna haljina I Njegova sveža romantika. Još sam u igri. Čekam svoj
red…Uspravna I kad kiše tuku, koliko slaba, jednako jaka.
Želite me I ja ću sigurno doći.
P.S. Vidimo se, kad vam kažem…Vaša beba… ;)
Коментари
Постави коментар